Župa
Župna
Crkva
Župna Crkva
Dobrodošli na službene internet stranice župe sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu! Župa sv. Fabijana i Sebastijana osnovana je 30.11.1979. godine. Smještena je na sjeverozapadnom dijelu grada Varaždina u blizni Varaždinskog groblja. Župa ima 4920 župljana.Od osnutka župe, župu vodi župnik vlč. Mijo Horvat.Od rujna 2012. godine u župi je župni vikar (kapelan) vlč. Tihomir Kosec. Od kolovoza 2010. godine do rujna 2012. u župi je bio župni vikar (kapelan) vlč. Tomislav Dodlek. Đakonski praktikum u našoj župi od prosinca 2010. do svibnja 2011. obavljao je đakon Hrvoje Damiš. Đakonski praktikum u našoj župi od prosinca 2009. do svibnja 2010. obavljao je đakon Neven Blažon. Đakonski praktikum u našoj župi od prosinca 2008. do svibnja 2009. obavljao je đakon Odilon Gbenoukpo Singbo iz Benina (Afrika) - prvi đakon u našoj župi od osnutka župe 1979. godine. Vjeroučitelji u župi su: Aleksandra Lukavečki, č.s. Benjamina Šmuc i Nenad Škerbić. Od školske godine 2012./13. u župi se održava župni vjeronauk samo sa krizmanike – vlč. Tihomir Kosec i za prvopričesnike - č. Benjamina Šmuc. Od školske godine 2010./11. župni vjeronauk za sve razrede osnovne škole vode: časna sestra Benjamina Šmuc, vjeroučitelji Aleksandra Lukavečki i Nenad Škerbić, Martina Kolić i Alen Lacko - apsolventi teologije na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na području župe rade i žive časne sestre Milosrdnice.
Pozivamo župljane prema mogućnostima da svojim prijedlozima, komentarima i materijalima pridonesu kvaliteti i sadržajnosti stranice. Božji blagoslov svakom posjetitelju stranice!
Povijest župe
Župa sv. Fabijana i Sebastijana najmlađa je župa u gradu Varaždinu. Osnovana je 30. studenog 1979. godine. To što je povijest naše župe prilično kratka u usporedbi s mnogim župama koje postoje i više stoljeća, nikako ne znači da je manje vrijedna.
Župu od prvog dana pa sve do danas predvodi jedan župnik, prečasni Mijo Horvat koji je i potaknuo njeno osnivanje. Od početka je izgrađivao zajednicu i uspio je stvoriti pravu ”živu župu” na kojoj mu danas mnogi župnici mogu zavidjeti. A kad je s vremenom mala crkvica postala pretijesna, započeo je izgradnju velike crkve Dobrog Pastira kako bi se zajednica-Crkva mogla okupljati.
Crkva Dobroga Pastira s površinom unutrašnjosti od 400 m2 veliko je zdanje u odnosu na malu crkvicu površine oko 100 m2. Zapravo je kor nove crkve veći od cijele crkve sv. Fabijana i Sebastijana. Ipak, otkada se u njoj slavi Euharistija, nova crkva nikada nije bila ”prazna”. Na nedjeljnu misu dolazi sve više ljudi i s drugih župa grada i okolnih mjesta. Ima tu ”nešto” što ljude privlači.
Župa je od prvih dana svoje temelje za budućnost gradila s djecom i mladima, koji i danas imaju veliku ulogu u župi. Nekada je to bio zbor, a danas su tu još i mnoge druge grupe u kojima mladi mogu aktivno živjeti svoju vjeru. Općenito, vjernički je život u župi vrlo aktivan i svi župljani, od najmlađih do najstarijih, mogu pronaći nešto za sebe. Također, može se istaknuti i dobra suradnja osnovne škole i župe. U župi ima oko 5.000 župljana ali nisu svi ”pravi” vjernici. U crkvu doduše dolaze skoro sva djeca, ali žalosno je što to nije uvijek slučaj sa njihovim roditeljima koji ih često samo dovezu pred crkvu i vrate se po njih na kraju Svete mise.
Župnik oko sebe ima širok krug suradnika koji u župi imaju svoju ulogu a njihove su aktivnosti dobro organizirane i uhodane. Grupe ministranata, pjevača, crtača, čitača imaju svoje voditelje koji ih pripremaju za sudjelovanje na Svetoj misi. Župnik je otvoren je za sve naše prijedloge i nijednu odluku ne donosi sam. Župna zajednica odlučuje o mnogim stvarima i župnik ima povjerenje u nju.
Osnutak Župe
1975.g. zbog specifičnih pastoralnih prilika u postojećoj župi sv. Nikole i u samom gradu Varaždinu, pozvan je iz župe Bučje (kraj Požege) upravitelj Mijo Horvat da primi službu subsidijara u župi sv. Nikole u Varaždinu i tako pomogne župniku Josipu Žalcu. Obavljajući svoju dužnost upoznavao je ljude i ubrzo uvidio da treba ići ''tamo gdje kuće rastu''. Naime, tih se godina grad širio velikom brzinom, kuće su nicale jedna za drugom, a s njima su dolazili novi ljudi. Župa je jako narasla i godine 1978.-79. imala je preko 25.000 župljana. Župljanima na rubnim područjima grada bilo je daleko ići do prvih crkava na nedjeljnu misu, a naročito je bilo opasno za najmlađe.
Subsidijar Mijo Horvat smatra kako bi trebalo osnovati novu župu. Uz suglasnost i potporu župnika Josipa Žalca i tadašnjeg dekana vlč. Stjepana Golubića, sam se prihvaća osnivanja te nove župne zajednice. Odlazi u Zagreb na prijem kod nadbiskupa Franje Kuharića koji ga pita gdje i od čega misli živjeti. Budući mladi župnik hrabro mu odgovara: ”S ljudima – vjernicima i onim drugima koji me trebaju. Vjerujem u Boga i u Božje remekdjelo – čovjeka. Radovat će me ako nekom pomognem da raste još više, a Bog će se pobrinuti za ovog vrapca.’. Tako je i bilo. 22. studenog 1974. godine nadbiskup Franjo Kuharić donosi Odluku o osnutku novih župa na teritoriju grada Varaždina. Dismembracijom župe sv. Nikole zadržava se župa sv. Nikole ali u smanjenim granicama. Potvrđuje se osnutak župe Sv. Josipa na Banfici. Teritorij koji gravitira kapeli sv. Fabijana i Sebastijana proglašava se samostalnom župom a spomenuta kapela privremenom župnom crkvom.
Proglašavaju se još i župa Svih Svetih, župa sv. Ane i župa sv. Florijana (Dekret, str. 25.). Nakon osnivanja novih župa, NDS određuje da se novim župama podijeli i nadarbinski vinograd i zemlja župe sv. Nikole (Dekret, str. 26.). Zatim NDS Dekretom broj 2355/79 određuje granice župe sv. Fabijana i Sebastijana: a) s juga: Hallerova aleja i centralno gradsko groblje, b) s istoka: Ulica Omladinskih radnih brigada i Kumičićeva ulica sve do Drave, c) sa sjevera: rijeka Drava sve do granice Župe Sračinec, d) sa zapada: zeleni pojas između grada Varaždina i sela Hrašćica,a na kraju 10. prosinca 1979. godine, imenuje župnika Miju Horvata upraviteljem župe.
Časne sestre koje su već prije kupile kuću na području župe bile su oduševljene novom župom i velikodušno ponudile svoj prostor za privremeni župni ured. Ubrzo su dobile suglasnost da mogu voditi brigu o crkvi i pomagati u katehizaciji. Bili su tu i mladi Zvonimir Mito Klemenčić i tek stasali momčić Mladen Lukavečki koji su na poticaj prethodnog kapelana vlč. Milivoja Kneževića, uz svoje gitare i harmoniku okupljali neke nove klince i tako slavili Gospodina. Oni su tako staroj i vlažnoj crkvici davali novu ljepotu, a župniku i župljanima novu radost. Prije nego što je osnovana župa, kapelica sv. Fabijana i Sebastijana pripadala je župi sv. Nikole. Veliki doprinos u okupljanju vjernika i mladih imali su i kapelani Sv. Nikole, velečasni Josip Jakovčić i velečasni Milivoj Knežević.
OTVORENJE I IME ŽUPE
30. studenog 1979. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić otvorio je novu župu u Varaždinu – Župu sv. Fabijana i Sebastijana. Kod svečanog otvorenja nadbiskup je blagoslovio Križni put i novu ispovjedaonicu, dar poluslijepe župljanke Josipe Obadić, koja se odrekla putovanja u Lurd. Blagoslovio je i kopiju kipa Majke Božje Bistričke i krstio je dvoje najmlađih župljana Tomislava Martineza i Kristinu Fluks, koje je osobno upisao u novu Maticu krštenih.
Župa je dobila ime po mučenicima Fabijanu i Sebastijanu, koji se slave 20. siječnja. Sveti Fabijan je bio Papa. Izabran je za papu tako što je, došavši da vidi tko će biti novi papa i stojeći među mnoštvom koje je biralo kandidate, doletio golub i spustio se na njegovu glavu, a narod je uzviknuo: ”Fabijan je Papa!” Četrnaest je godina upravljao rimskom Crkvom. Podijelio je zajednicu na sedam pokrajina kojima je upravljalo sedam pokrajinskih đakona, a jedan je od njih bio i sveti Lovro. Njima je dodijelio i sedam podđakona kao tajnike da sakupljaju podatke i bilježe djela mučenika. Fabijan je počeo izgrađivati podzemne grobnice, danas poznate kao Kalistove katakombe. Ubijen je u progonima 250. godine (odsječena mu je glava), te je pokopan u Kalistovim katakombama. Zaštitnik je kovača, ljevača i lončara. Sveti Sebastijan je živio u 3. stoljeću, a rođen je u Milanu. Bio je vojnik u službi cara Dioklecijana i potajni kršćanin. Kao rimski vojnik mogao je doći do kršćana koji su u tamnici čekali pogubljenje te im je tajno prenosio poruke i blagoslove. Kada je njegovo djelovanje otkriveno, Dioklecijan ga je osudio na smrt (gađali su ga strelicama) 20. siječnja 288.g odine. Sebastijan se časti kao zaštitnik od kuge i drugih zaraznih bolesti.